pjesak u gaćama

Žrtva obrnutog rasizma

U petak sam bio pozvani na rođendan od jedne frendice.
Imam par poznanika ovdje koji su Filipinci pa sam bio i ja pozvan.

Ovo nije prvi put da feštam sa tim društvom pa sam otprilike znao što očekivati.
Kao što sam napomenuo bezbroj puta Filipinci vole karaoke. Ma ne da ga vole nego ga obožavaju.
Ova fešta nije bila iznimka.
Došao u stan, kad ono kojih 15 Filipinaca (ja sam bio jedini ne Filipinac), jedan grupa visi pred televizorom i pjeva a druga grupa stoji pokraj stola prežderavajući se sa raznoraznim hranama.
Nije teško pogodit kojeg spola je bila grupa za TV-om a koja za stolom.
Prvih sat vremena sam se osjećao totalno zapušteno. Iako sam poznao bar osmoricu ljudi, teško je uklopiti se u društvo gdje svi pričaju drugačiji jezik od vas.

Ipak počeo sam pričati sa par inženjera (svaka ptica svom jatu, a i engleski im je bio na razini). Pričam ja to i razmišljam kako ti Filipinci ne znaju feštati.
Prvo to njihovo pjevanje, je katastrofa, mislim bio ja kritičan ili ne, istina je. Drugo je kad se okupi ekipa i pjeva karaoke zajebavajući se, ali ovi to shvaćaju ozbiljno i pjevaju ko da su pred tisućama ljudi. A izbor pjesama, ljubavne, spore, ma užas
Nakon sat vremena fešta je vise izgledala kao sprovod a ne rođendan. Nema smijeha, nitko ne priča puno, svi bulje u taj glupi TV. Mislim katastrofa.
Na stolu ispred na bilo je 2 litre tekile, litra votke, ali nitko nije baš dirao to.

Ipak Filipinci su kršćani, znači Ramazan i alkohol nisu problem. I gledam ja tu cugu u nevjerici, presramežljiv da se ponudim sam.
Nitko živ nije nazdravio slavljenici, koja je izgledala pretužno.
Ja sam se osjećao sve lošije i lošije, iako sam lijepo mirno cugo sa dečkom od slavljenice, sa kojim se još najbolje slažem.
Glavni problem je da me većina Filipinca nije doživljavala, iako mi tada još nije bilo jasno zašto.

Uglavnom odlučio sam krenuti u akciju. Razvio sam taktiku.

Prvo računao sam da uz pjesmu i sport, alkohol uvijek zbliži ljude.
Također sam išao na muški ego. Počeo sam točiti tekilu svima po redu.
Prvi dio plana je uspio, dečki su skužili da će ispasti pičkice ako ne piju.
Nakon 2 litre tekile fešta je počela sličiti na, pa na feštu. dečki su počeli pjevati karaoke, tako da se stanom počeo širiti i smijeh.

Drugo. Ljude uvijek možeš razveseliti darom, hihih. Vidio sam da ima puno hrane, koja je sva bila slatkasta u filipinskom stilu, pa sam se tiho pokupio i otišao kupiti kojih 5 kila čipsa grickalica i ostalih sranja.
Kad sam se vratio i sve stavio na stol, odmah su mi se svi bacali u zagrljaj i nudili mi tekilu, ali ok bili su već pijani.

Plan je uspio.
E sad da objasnim naslov. Kasnije totalno pijani (samo da napomenem kad sam pijan ja se svega sjećam i prilično sam sposoban voditi razgovor). Plus mogu popiti vise od Filipinaca.
Počnem ja voditi razgovor sa dečkom od slavljenice i dođemo na temu kako smo mi totalno iz totalno drugačijih kultura, da se nada da sam uživao. Ja njega uvjeravam da je bilo ok. On meni govori da zna da su Azijati drugačiji od zapadnjaka, jer on radi sa puno njih.

I počeo pričati kako je puno ljudi tu noć reklo da me bas ne voli.
Kad sam to čuo bio sam šokiran, mislim nisam kužio zašto.

Objasnio mi je da je to zato jer sam bio tih i nisam sa nikim pričao. A ovdje su Azijati uvijek ispod zapadnjaka i uvijek se nalaze u poziciji di oni ugađaju zapadnjacima, pogotovo na poslu. Tako da su ljudi mislili da pošto sam zapadnjak i ne pričam sa njima da mislim da sam bolji od njih (a ja sam samo sramežljiv). Ovo vrijedi za muški dio.
Ženski dio je jednostavno presramežljiv i ne usude se pričati sa vama. U to sam se i sam uvjerio.

I tako sam ja patio na fešti jer su oni imaju kompleks manje vrijednosti ugrađen u njih, koji su najvjerojatnije ugradili sami zapadnjaci.

Iako je na kraju bilo ok, još uvijek sam uvjeren da me neće tako lako prihvati kao svog, bar neki.

30.09.2007. u 10:12 sati | 22 Komentara | Print | Link | Na vrh

Nema "krkanja" za mene

Prvo, nadam se da Marisi nema autorsko pravo na riječ "krk". Ako imaš dogovoriti ćemo neku naknadu kasnije.

Sjedim ja za kompom i pregledavam blog, te skočim na Marisin. Čitam ja tako i vidim da je sa svojim dragim ubila pola goveda u ćevapima. Naravno odmah mi došle sline na usta. Razmišljam ja da bi isto tako mogao navečer otići u neki fancy restoran. Da se jednostavno počastim, ipak radim dobar posao ovdje, a nisam napravio nešto lijepo za sebe već duže vrijeme.

Već si počinjem zamišljati kako ću se ubiti, te kako ću kao fini čovjek početi sa starterom, pa juhom, pa predjelom, pa glavnim jelom, te završiti desertom. Jer u takvim prilikama cijena mi baš i nije bitna. Puno mi je bitnija atmosfera i usluga. Još k tome je ovdje Ramazan, tako da sam znao da neću ništa pametnog jesti sve do zalaska sunca a to je oko 18h.

Već sam imao neke restorane na umu. U Seef Mallu (koji je 3 puta veći do bilo čega u Hrv.) se otvorilo novo krilo puno restorana, a do njega mi je 5 minuta autom.

Prvi:
Fire of Brazil
Možda je Marisi bila ovdje, sve u svemu zvuči vrlo mesno, slasno i njam njam. Čitao sam da se otvara u Bahrainu restoran početkom jeseni.

Drugi:
Zyng Asian Grill
Ovaj sam vidio i izgleda vrlo lijepo, iako je hrana azijska riječ grill je odzvanjala u mojoj glavi pa sam bio uvjeren da imaju nešto pametnog.

Treći:
Cafe Italia.
Za ovaj restoran sam dobio puno lijepih preporuka. Kao prvo jedini imaju pizzu pečenu u kamenoj peći. Plus, čuo sam da je pasta dobra. Jedem pizzu jedino u fast food-u, tako da sam se zaželio malo kvalitetne pizze, tj. europske pizze a ne američke.

Naravno ima još puno dobrih restorana u Bahrainu, ali eto ja sam se totalno napalio na ta tri.
Lijepo se ja sređujem u kupaoni, ono da se spicajzlam, jer su ipak to malo više fancy šmeni mjesta.
Odem ja u Seef Mall, šećem bezbrižno gledajući nove stvari u novim dućanima. Još sam se zaletio u jednu knjižaru prije. Dođem ja do prvog restorana, zaputim se prema ulazu, kad na vratima jednostavno na A4 papiru piše "Oprostite danas nismo otvoreni za javnost".
Pogledam unutra (vrlo lijepi ambijent) vidim da imaju neki staff meeting. Već tada su mi potonule lađe jer sam se u mislima oprostio od mesa. Šmrc, šmrc.
Ipak glad je bila velika pa sam otišao do restorana 3. Dođem do njih i opet A4 papir na vratima "Ispričavamo se ali prvih 10 dana Ramazana ne radimo" Naravno da je bio deseti dan. Sad već polako u depresiji odšetah do 2 restorana. Kako sam se približavao njemu, crni oblak se nadvio nad mnom i u dubini duše sam znao da danas neću jesti nigdje. Tako je i bilo. Asian grill isto nije radio. Tamo nažalost nije bila nikakva poruka. Samo zatvorena vrata i beskrajna tama koja se širila iz unutrašnjosti restorana. Ovdje sam doslovce pustio suzu. Sad sam bio u velikoj dilemi. Da odem u te iste restorane u drugi dio grada, koji su udaljeni 30 min vožnje, ili da odem u KFC.
Nažalost glad, tuga i velika bezvoljnost uzrokovana neradom ovih restorana, odlučio sam KFC. Jedem ja tako svoj kokošji burger i tu i tamo se zagrcnem u suzi koju sam pustio.
Ipak optimističan i veseo čovjek kakav jesam, odlučio sam se nagraditi bar sladoledom. Pogledam gore i vidim nebesko svjetlo kako obasjava Marble Slab.
Jedem i smijem se kako ću se ipak osladiti. Čuo sam dobre kritike i na račun njihovih sladoleda. Pojedem burger i već zamišljam (nisam bio tamo još) velike redove izbora, nešto kao u Vinceku.
Kad ono dođem tamo i imaju čokoladu, vaniliju, mango, kupinu, jabuku sa začinima (WTF), švicarsku čokoladu, i još par okusa.
Ja gledam u nevjerici, pa di je šumsko voće višnja, jabuka, marelica, borovnica, malina, lješnjak, kokos, stračitela, naranča, limun, banana. Mislim ono kaj ti ljudi nisu čuli za ta voća. Ali bitno da oni imaju jabuku sa začinima.
Tu sam već bio ljut.
Naravno na meni-u su imali puno više okusa, ali je također bila i zvjezdica pokraj njih. A dolje malim slovima piše "ovo su raspoloživi okusi, ali izbor varira od lokacije do lokacije" tj. zdravo seljački, oni imaj sve samo ne ovdje.
Ali na glupi američki način, imali su 15 vrsti korneta i 15 vrsti stvari koje možeš staviti u sladoled.
Pa ne želim mljevene lješnjake u sladoled želim sladoled od lješnjaka. Kad sam vidio da možeš staviti u sladoled bombone veličine trešanja, odmah i je bilo jasno kako su Amerikanci tako debeli, mislim ono užas.

I tako sav pokunjen i tužan odem doma, odem opet (greška) na Marisin i opet se podsjetim na gozbu koju je imala.
Tu noć sam zaspao tužan i žalostan.

P.S.
Marisi, toliko puta sam te spomenuo da želim nekakvu nagradu za reklamu

25.09.2007. u 08:31 sati | 10 Komentara | Print | Link | Na vrh

Ja kao gost bloger

Evo napisao novi post, ali kao gost bloger.

Za one koje žele pročitati novi post, kliknite Hybrid
I budite dobri, te kliknite tu i tamo hyridove reklame, hehehehe.

P.S.
Puno ljepih pozdrava iz Bahraina

18.09.2007. u 19:41 sati | 11 Komentara | Print | Link | Na vrh

Horror show u mojoj glavi.

U ovome postu opisati ću jedan san koji sam imao. Iako putopisni nije post, mogu sa sigurnošću reći da su moja iskustva imala veliki utjecaj. Naravno samo puno puno ekstremnije, što mogu zahvaliti svojoj ludoj mašti.

Uglavnom imam vrlo vrlo žive snove. Za razliku od većine ljudi, moji snovi su vrlo živi i kad se probudim, tako da se mogu sjetiti puno detalja, čak mogu prizvati u sjećanje i neke dijelove ako se dovoljno potrudim. Sanjam uvijek u boji (nisam nikad shvatio zašto bi neko sanjao crno- bijelo kad ljudi vide u boji, BTW sjećam se jedne zanimljive rasprave kad smo bili pijani. Da li ljudi koji apsolutno ništa ne vide sanjaju akustične nove, ili? ) Nisam nikad istražio to do kraja.

Moji snovi su kao što rekoh uvijek u boji, souround zvuku i kaj je najgore utječu na moju psihu. Ovime samo želim naglasiti da ono što sam sanjao, kad sam sanjao, je za mene bilo vrlo vrlo realno.

Pa eto sna koji sam sanjao. Mislim da će biti zanimljivo, ako si možete predočiti cijelu situaciju, a ja ću pokušati biti što slikoviti.

Cijeli san se vrtio oko toga da sam bio uhvaćen u nekom zloćinu, te da mi je dosuđena smrtna kazna. Jedina činjenica koja mi bježi je da ne znam za što sam bio osuđen. Također znam da je zločin bio mali, nevrijedan smrtne kazne. Sve u svemu, bio sam osuđen na smrtnu kaznu. Cijela priča se dešavala u Arapskom svijetu. Nakon moje osude, bio sam pušten na slobodu, gdje sam čekao izvršenje svoje smrtne kazne Točno se sjećam kako sam razmišljao kako ti Arapi imaju fora sustav. U Americi ako si na death row-u, moraš čekati u zatvoru, a ja sam eto slobodan.

Dan dva prije pogubljenja imali smo vrlo veliku posljednju večeru sa svim prijateljima roditeljima i što je još najčudnije, za velikim stolom bili su također obitelji i ljudi koji će biti pogubljeni na isti dan kao i ja.
Stol je bio masovan vrlo dekorativan, sa mnoštvo šarenila i hrane. Cijeli felling je bio više kao proslava, svi su se veselili. Znalo se da nema izbora, da će im najmiliji poginuti, pa su se proveselili i zabavili sa njima zadnji put. Pokraj mene su sjedili i ostali osuđeni.
Jedan šarmantan indijski par koji je švercao djecu preko granice. Ovo su svi bili osuđenici i zločinci, ali pošto su trebali biti pogubljeni sa mnom moj um ih je predstavio kao šarmantne ljude koji dijele istu sudbinu kao i ja.
Sljedeći je bio jedan tip koji je bio uhvaćen zbog dilanje droge, bio je Arap.
Arapski utjecaj (osim sto je par indijski) je taj da za ovakve stvari dobiš smrtnu kaznu. Lijepo sam pričao sa parom. Žena mi je rekla da oni imaju 12-ero djece, te da im nije žao što su kršili zakon.

Zbog ranije spomenutih stvari, moje uvjerenje da ću za kojih par dana biti ubijen, je imalo vrlo čudan utjecaj na moju psihu. Između te večere bio je jedan dio sna di sam se samo šetao sa neizmjernom tugom u srcu, jer naravno bit ću ubijen. Najsmješnija stvar, je bila ta da sam se totalno pomirio sa time. Znao sam da ću umrijeti za par dana, da nema nikakvog drugog izbora.. Opet moram ponoviti da je san bio vrlo vrlo realan. Iako sam pokušavao preko odvjetnika dobiti otpuštenje, to nije funkcioniralo. Moglo se reći da sam tokom te šetnje pogledao smrti u oči i prihvatio nju kao nešto neizbježno.
Došao je i dan kad ću umrijeti.

Doveli su nas u veliku dvoranu punu ljudi (arapski utjecaj). Poredali su nas ispred drvenog zida na samome početku dvorane. Dvorana je bila više kao kazalište a mi smo bili na pozornici. Trebali smo biti streljani, međutim jedan po jedan, ne svi odjednom.
Uz to kako se vrtio cijeli film, ja sam smo tugovao kako ću umrijeti prije vremena. To je bio jedini osjećaj koji sam imao, nikakav strah ili bilo što drugo. Samo hladna mirnoća i neizmjerna tuga da ću umrijeti mlad, da neću moči napraviti puno toga, da će mi faliti drage osobe. Uglavnom tuga jer je moj život svršen prebrzo.

Kad su nas poredali, primijetio sam da su doveli još jednog zapadnjaka. Imao je plavu kosu i neizmjerno plave oči. On je bio optužen za silovanje i ubojstvo male djevojčice. Također je bio prvi na redu za ubijanje. Sjećam se tih njegovih očiju, iako su svi osuđenici bili nekako šarmantni ovaj je zračio čistim zlom.

Došao je policajac do njega i upucao ga dva puta u želudac. Ja sam stajo kojih 3 metra od njega. Vido sam nevjerojatnu agoniju na njegovom licu. Agoniju kakvu vidite na grčkim tragičnim kipovima. Lik se previjao od boli, iako je bio daleko od same smrti. Tada mu je prišao policajac i dao mu pištolj u ruke. Tip ga je uzeo i stavio cijev pištolja pod bradu u namjeri da si prikrati muke. Vidjelo se sasvim lijepo na njegovom licu kako ga preplavljuje mirnoća i spokoj kako je vukao okidač. Pištolj je škljocnuo, svi već očekujući glasan prasak, međutim od praksa ništa. Pištolj bio je prazan, na veliki teror zapadnjaka. Policajac se samo zlobno nasmijao, i rekao " zar misliš da ću te pustit da si prikratiš muke tako brzo. E pa neću." Zapadnjak je samo otvorio oči u kompletnom šoku i nastavio polako umirati.

Tad je došla žena na red. Ona je bila nasmiješena i nevjerojatno mirna gledajući ravno naprijed, držeći svog muža za ruku. Počeo sam se čuditi i biti ljubomoran na tu mirnoću.
U isto vrijeme kao se približavao moj red da umrem (ja sam bio zadnji na redu, jer je moj zločin bio najmanji) tako je sve više neka nervoza ulazila u moje tijelo. Tuga je postala neizdržljiva, mislim da se pretočila u nervozu. Znao sam da se moram polako oprostiti od svega živog i da ću jednostavno prestati postojati. Nije tu bilo nikakve nade o nekom drugom životu. Dobit ću metak u čelo i doviđenja. Nema me više.

Policajac je dignuo pištolji, odmaknuo se metar od žene i jednostavno upucao ženu u čelo. Velikom brzinom pomaknuo je pištolj malo na stranu i stavio metak u čelo njezinog muža. Oni su se samo lijepo smireno i još uvijek nasmijano spustili na dno, tvoreći zagrljaj na podu.

Došao je red na dilera, ali tada je došlo do preokreta. Došao je neki visoko rangirani Arap u tradicionalnoj nošnji, počeo pred publikom držati govor, dok smo mi čekali na svoj red. U dubini moje duše počela je rasti nada da ću možda biti pomilovan.
I tako je i bilo. Došao je Arap do mene, ja sam pao na koljena , počeo moliti za oprost, diler isto. On je rekao „Zločini su vam oprošteni, možete ići“. Ljudi su počeli razilaziti jer su skužili da je današnje smaknuće gotovo. Brzinom kako je izrečena kazna tako je brzo i opozvana.
Jasnoća i jednostavnost njegovih riječi uzrokovalo je instant euforiju koja mi je preplavila tijelo. Uzeo sam mobitel van džepa i nazvao roditelje i rekao sam da ću živjeti. Moj roditelji nisu bili u dvorani, od njih sam se oprostio prije, tokom posljednje večere.
Kad sam došao kući i vidio svoje roditelje kako mi dolaze u susret briznuh u plač, iako sam se pokušavao kontrolirati kao pravo muško, emocije su je jednostavno preplavile (inače vrlo vrlo vrlo rijetko plačem u snu). Tresao sam se cijeli pokušavajući sakriti svoje suze rukom. Uspijevalo mi je jedno vrijeme, ali kad sam zagrlio majku, jednostavno sam se slomio.. Jedino čega se sjećam da sam bio neizmjerno sretan i zahvalan na drugoj prilici koju sam dobio.

To je bio kraj sna. Do buđenja sam sanjao još jedan manji san.
Al ikad sam se probudio instant mi je ovaj san došao u sjećanje i kompletna paleta emocija koju sam osjećao tokom sna. Prvo neizmjerna tuga, praznina, pa euforija i sve. Osjećao sam se kao na emocionalnom rolecosteru.
Još sam bio pod dojmom kojih sat vremena nakon toga.

Inače cijeli san je bio potaknut dvjema stvarima.
Jedan je da sam dobio kaznu za krivo parkiranje. To je ipak priča za sebe, jer dobiti kaznu za parkiranje ovdje kao doma dobiti kaznu jer prodaješ alkohol maloljetnicima. Druga je da sam pojeo ogromnu masnu pizzu prije spavanja.

P.S.
Pozdrav iz Bahraina. Nadam se da ste uživali u pogledu na moj skrenuti um.