Tko je zgodniji: Hrvatice ili Ruskinje
Evo, ovaj post je nešto kao spin off Turističkog vodiča postova.
Mislim da se o ovoj temi može dovoljno razglabati da njoj posvetim cijeli post.
Pa prije nego počnete čitati post, pokušajte promisliti i odgovoriti na pitanje.
Da li mislite da su Hrvatice zgodnije od Ruskinja?
Ovo je samo moje razmišljanje, međutim mislim da sam u pravu.
Odgovor na ovo pitanje nije baš tako lagan.
Ako odgovorim da su Ruskinje zgodnije ili Hrvatice samo ću dobiti hrpu komentara da imam vrlo uzak pogled na stvar. Ja ću pokušati malo objasniti neke stvari pa vi onda promislite što je konačan odgovor.
Prvo da obrazložim neke stvari prije nego dam odgovor:
Vjerujem da većina ljudi misli da su cure sa istoka puno "laganije" i puno se lakše upuštaju u veze nego cure sa zapada. Druga stvar, Ruskinje kao i recimo Ukrajina su poznate po tome da imaju prelijepe cure, koje slobodno konkuriraju za najljepša ženska stvorenja na svijetu. Takvih cure ima uvijek svugdje. E sad kad smo rekli to, nastavljamo.
Ruske cure su po genetici mršavije (ovdje molim da cure izbace sliku nekih anoreksičnih manekenki iz glave, jer nažalost danas ako u današnje vrijeme spomenem da je cura mršava one misle da ne jede. Što nažalost puno govori o ženskom samopouzdanju) i više. Naravno iako je možda to i optička varka. Ima dosta cura koje su rastom više. Recimo iznad 175, pa možda izgledaju vitkije. Druga stvar je da sve žene nose štikle minimalno 10cm ovdje.
Sve u svemu Ruskinje jesu mršavije i više. Morao bi malo poigrati se genetikom da vidim je li to stvarno tako.
Druga napomena (nekako ih ima puno a?). Ovdje mislim na Ruskinje = bjelkinje. Jer Ruskinje koje imaju azijatske gene u sebi obično vuče sa sobom prepoznatljive crte lica i niže su rastom. Sve u svemu, nisu prezgodne.
Iako bi mogao uzeti u obzir ljude svih dobi, mislim da kad pričamo o ljepoticama nema smisla da uzimamo sva godišta u obzir. Ovdje više pričam o dobi između 20 i 35.
Da nastavimo.
Ništa morati ću ovdje reći svoj odgovor i onda obrazložiti, jer inače mi post gubi nit.
Generalno gledajući su Hrvatice zgodnije od Ruskinja. Međutim ako bi se gledala skupina djevojki koje su jako zgodne, ovdje definitivno pobjeđuju Ruskinje.
Znači. Ako gledate neki prosjek svih ljudi u nekoj dobnoj granici (uzorak su sve cure koje vidim svaki dan kad idem na posao i sa posla), tada su Hrvatice zgodnije. Je li bi se to moglo shvatit kao da među Ruskinjama ima više ružnijih ljudi, možda. Iako je ovaj odgovor generalan i svodi se samo na moje uspoređivanje ljudi na ulici u Peteru i Zagrebu, još uvijek ostajem uz svoje mišljenje.
Sad drugi dio odgovora. Možda bi neki mogli shvatit da ipak jesu Ruskinje zgodnije od Hrvatica. Možda i jesu. Međutim ovo samo ako se uspoređuju pravi "komadi" među ženama. A pitanje nije bilo "Tko ima najzgodniju curu"
Iako sam muškarac i subjektivan sam, ljepota je subjektivna stvar za bilo koga, tako da prateći tu logiku imam pravo :-))
Ipak pokušavam biti objektivniji što više mogu.
Gledajući zgodne cure, žene (uzorak, špica u Zagrebu, Hacijenda, Piranja, neki malo bolji klubovi u Peteru), kod Ruskinja ima puno više cura koje kod mene izazivaju takozvani WOW efekt. Znači vidite curu i prvo i jedino što Vam glavom preleti je WOW. Razlog tome je prilično jednostavan.
Prvo cure se ovdje puno ljepše oblače. Iako ljepše možda nije baš točan pojam. Više bi odgovarao izazovnije. Ipak još uvijek puno ukusnije i pametnije nego neke cure kod kuće. Veliki plus su haljine i verzije gdje se lijepo vide noge i leđa i ponekad ramena. Doma baš nisam puno toga vidio, iako je bilo puno puno toplije nego ovdje.
Šminka je puno manje napadne i opet puno ugodnija oku. Kao što sam napomenuo cure su pristupačnije. Iako neki misle da nije možda ovo bitno, međutim, ako ću cure općenito ugodnije, čovjek se bolje osjeća pokraj njih. A to ako malo promislite ipak spada pod to.
Puno više plavih očiju. Prodorno plavih očiju. Eksluzivnost. Imajte na umu da je ovo Petersburg. Moskva je recimo još ekstremnija.
Iako su Hrvatice lijepe, jesu jako vjerujte mi, teško je uspoređivati neku jako zgodnu curu iz susjedstva i neku zgodnu curu na milijunskoj jahti. Iako su možda isto zgodne u "eye of the beholder" najvjerojatnije nisu.
Ovo sve stoji garant.
Znači vi sad sami izvucite iz svega ovog što sam na meljevio neki zaključak.
Zašto moji neki takvi postovi nisu više strukturirani popu Kinky. Ovako je samo bujica misli, nadam se da možete pratit.
P.S.
Pozdrav iz ugodno hladnog Petera.
29.09.2008. u 13:11 sati | 26 Komentara | Print | Link | Na vrh
Godišnji II: Crash and Burn
Nastavak na prijašnji post.
Zanimljivo je da se postovi ovako zovu, ali ovaj ima baš prigodni naziv.
Nakon što smo prvi dan odradili jednu rutu planirali smo drugi dan malo se odmoriti i treći dan otići na treću dugu.
Međutim drugi dan da nam mišići ne zamru išli smo malo ipak provoziti bajkove.
Pošli smo iznad Starigrada, Selnica, Modrića, sve u svemu ,postoji biciklistička staza ( tj. nije biciklistička već je širina ceste, međutim makadam je. Idealno za malo rekreacijskog bicikliranja).
Kao i prošli put evo slika.
Ne znam ali ako malo boje pogledate sliku vidjeti ćete konja na lijevom dijelu. Inače tokom malog spusta, Kornelije je počeo kočiti kao lud, što je sve samo ne pametno na makadamu. Međutim da on nije počeo kočiti ja bi se vjerojatno zaletio u bijelog konja koji je drijemao preko cijelog puta. Sve u svemu idila.
Jurite između starih dalmatinskih kuća, po hladu imajući lijepi pogled na more (budući da su ta sela malo na višem). Svakako preporučujem da odradite tu rutu. Samo zamolite kartu na recepciji nacionalnog parka Paklenica parka.
Opet hvala Korneliju na dobroj fotki.
Nakon što se odradi dio kroz par tih prekasnih sela, dođete na jednu veliku čistinu sa širokom cestom. Tamo smo stali i počeli se malo glupirati sa bajkovima. Uglavnom desilo se ono što se obično desi kad se glupirate.
Ali prvo par uspjelih fotki.
E sad, ovo je uspjeli pokušaj. Budući da Kornelije nije bio zadovoljan sa slikom morao sam ponoviti ovo. Iako mi je svaki atom u tijelu govorio da moram prestati. Inače ovaj skok nije nešto posebno težak, dapače. Međutim imao sam samo 2 metra zaleta, što nije nikako dovoljno da dobijem brzinu potrebnu da napravim skok kako spada.
Ako netko ne vidi ovo je inače neki betonski blok za kanalizaciju.
Ovo je posljedica. Zato. PAZITE ŠTO RADITE I UVIJEK IMAJTE ZAŠTITU. Ja nisam budući da taj dan nismo mislili nešto preopasno. A ništa suck it up. Hvala bogu rana je samo površinska.
Najgore je bilo što mi je pukla sajla za prednju mašinicu i otišao drop out za zadnju. Sad znam da se bicikl za 3000€ ( ne nije od zlata i ne, ne ide sam od sebe) slomi isto tako lako kao i onaj za 100€. Međutim dan ranije sam iskusio na vlastitom tijelu tu razliku. Kao da pokušate usporediti neki sportsi auto i mali gradski auto. Razlika se tek vidi nakon što se mašina stavi pod pritisak.
Wruuuuum
Malo romantičnih slika nakon što smo se vraćali kući.
Treći dan budući da sam ja bio u procesu healinga, nije se desilo ništa. Ponovili istu turu, bez gluposti.
Četvrti dan smo otišli u nacionalni park "Paklenica". Kasnije smo planirali na onu dužu rutu (duža znači 50km), međutim zadržali smo se 5 sati u parku.
Inače prije puta smo napravili MASOVNU grešku. Pojeli smo dva masna sendviča sa mortadelom sirom i ja sam još sve zalio sa litrom čokoladnog mlijeka. Tokom puta sam mislio da imam crijevnu bolest. Trebalo nam je 4 sata da probavimo to sranje. Evo slika:
Inače ja sam prvi put bio tamo. Sve u svemu, prekasno. Kao i svaki Hrvatski nacionalni park. Svakako posjetit. Ulaznica je 40 kn. Inače atrakcija u Paklenici je što je raj za free climbing. Ja obožavam to, ali nisam probao ovdje. Tj. nisam općenito, šmrc. Nemam vremena.
Kornelije je poveo i neke dijelove (fali mi riječ koju želim, englesko props) da uljepša sliku, hihiihihi.
Ovako je izgledao samo dio puta, dio je bio na suncu. A mi popili vodu prebrzo i onda počeli glumiti da ćemo dehidrirati
Voda nakon 2h hoda, ovdje smo se napojili kao nikad. Voda hladan izvorska, (iako sumnjam) sve u svemu, predivno.
Lugarnica. Dom, ne serija.
Spuštali smo se po koritu rijeke. Puno zabavnije, samo napornije.
Ja majmun
Moćno.
Sve u svemu to bi bilo to. Moj godišnji od mjesec dana, samo sam 4 dana uspio sa nekim pogoditi na moru. Šmrc.
P.S.
Pozdrav iz Petera. Čujem da je i u Hrvatskoj sad hladno. Buuuuuaaaahhhhaaaaa. Kako sam zao, ali sad znate kako je meni.
17.09.2008. u 09:46 sati | 16 Komentara | Print | Link | Na vrh
Službeno sam miljunaš. Pa što!
Ne nisam osvojio neki jackopt na lotu. Mislim da bi tada službeno bio multimilijunaš. Za sada nisam još to.
Moram samo upozoriti da je ovaj post samo moje razmišljanje, tako da možda neće imati smisla, ili će završiti sa time da ustanovim ono što sam na početku i tvrdio.
Šećem se ja lijepo sunčanim ulicama St. Petersburga. Dok je hladan vjetar hladio moje čelo i mrsio mi moju jadnu kosicu gledam ljude i gledam izloge i počeo razmišljati o novu.
Naime prešutio sam da sam kupio stan u Zagrebu dok sam bio mjesec dana na godišnjem. Sve u svemu, ništa posebno. Puno ljudi kupuju stanove, pogotovo u današnje vrijeme kad je lako kupiti stan. Ako mislite da je teško dođite u Rusiju gdje je su prosječne kamate na stambeni kredit i do 12-17%. Kad bi ljudi malo više putovali i živjeli van Hrvatske zapravo bi skužili da je Hrvatska sasvim pristojna zemlja, ali o tome neki drugi put.
Jednog dana došlo mi pismo od tvrtke od koje sam kupio stan. Stan je inače novogradnja. Neće biti gotov još jedno vrijeme. O namještanju neću ni razmišljati. Uglavnom otvorim ja kastlić kao tamo pismo od tvrtke. Uđoh ja u stan i radoznalo otvorim pismo.
Pismo je bilo nešto kao račun o tome koliko je uplaćeno na njihov račun, te potvrda da je stan u kompletnosti isplaćen. Letjeći preko papira gledajući brojke zapelo mi za oko nešto.
Na dnu papira je lijepo pisalo:
Moje ime ...... uplaćeno MILJUN i neka siča (neću sad u detalje) kuna..... datuma tog i tog.
Tek tada mi je kliknuo u glavi da imam imovinu vrijednu milijun kuna. Moram napomenuti da iako je tehnički stan na moje ime, tj. zakonski je samo moj i ničiji drugi, moram napomenuti da kao i svaki Hrvat dio sam dobio od banke i dio od roditelja. I bez i jednih i drugih ne bi ovo bilo moguće.
Ipak na papiru piše crno na bijelo, da sam ja službeno milijunaš. Znate kad ste bili mali i gledali TV i gledali milijunaše sa svime i svačime. E u tom trenutku sam se osjećao kao klinjo kojem je ispunjen neki dječački san. Bio sam neizričito veseli.
Međutim to veselje mi je brzo prolazilo, čak i uz veliku muku da zadržim taj osjećaj, realnost mi je kucala na vrata i vraćala me u surovu javu. Iako činjenici da ću još biti vrlo mlad kad isplatim kredit, te da sam nikad ne bi mogao ovo, shvatio sam da biti milijunaš (bar u kunama) nije niša posebno. Još jedan san za koji se ispostavilo da nije onakav hype kakav bi trebao biti. Pogotovo ako znamo da puno ljudi tehnički gledajući ima pokretne i nepokretne imovine vrijedne više od milijun.
Međutim neću biti pizda i reći ću da sam ipak vrlo ponosan sa onime što sam postigao sa 26 godina.
Razmišljajući dalje, gledao sam kako mi je život tekao do sada.
Preskočiti ćemo ciljeve, poput onog zbariti neku savršenu koku, oženiti se sa milijunašicom, postati netko tko će promijeniti svijet, imati jebeni auto, otići u svemir (ovo je još otvoreno, toplo se nadam), završiti u krevetu sa Alyssa Milano
( Osmijeh, ravan želudac, tetovaže, seksipil. Da još uvijek je sve tu. Inače još kad sam nju gledao kao klinku u seriji "Who is here the boss", sam bio zaljubljen u nju.Tako da ovo već dugo traje. Koji sam ja frik. Neostvarenje ovog sna nikad neću prežaliti). O čemu sam ono pričao. Ah da, neostvarni snovi. Vratimo se temi, ovo su ipak ozbiljne stvari.
Završiti dobar faks - check
Naći dobar posao - check + bonus putovanja
Zarađujem dobro. Ajmo si staviti cilj zaštedjeti 100 000kn u dvije godine - check + bonus. Postigao to za godinu dana. Bilo bi i više, glupi fondovi, ali bar sam naućio vrijednu lekciju u životu. NE igrati se sa novcem
Kupiti stan - check.
I što sad.
Sad bi se trebao oženiti, ali ipak ovdje govorimo o karijeri, tako da ću ovo maknuti sa popisa.
Postati multimilijunaš - on going
Gledajući ovo na papiru vidim da su mi ciljevi sve veći i veći. Što će se desiti kad postanem multimilijunaš (kako ovo smiješno zvuči kad se izgovori na glas). Sad samo moram skužiti kako to postati i ne izgubiti sebe u procesu i ostati vjeran svojim principima i obećanjima samome sebi.
Zahvaljujući materijalističkoj baki, iako znam da novac ne može kupiti zdravlje, sreću, radost, može ti njih dovesti nadohvat ruke. Na tebi je dal ćeš ih zgrabiti ili ne. Tako da mislim da ću kao i sva ljudska bića željeti sve više i više i više i više. Tješim se je to ugrađeno u nas, i da to čini ljude tako uspješnom vrstom. Koja loša utjeha.
Ako ništa drugo, bar jednu stvar mogu otpisati sa liste nerealnih želja. Drugi ne mogu niti to. I za to sam zahvalan.
P.S.
Pozdrav iz prehladanog St. Petersburga. Prijelaz sa 30 na 10 stupnjeva nije ugodno.
Odlučio sam da dok ne umrem postoji šansa da budem sa Alyssa Milano, jer ipak ništa nije nemoguće, jel tako?
13.09.2008. u 13:25 sati | 17 Komentara | Print | Link | Na vrh
Godišnji I: Iz Pakla u Raj.
Ovaj izvještaj godišnjeg će biti koncipiran kao slikovnica. Zahvaljujući Korneliju imam puno fenomenalnih slika.
Imajte na umu da su sve slike pod Copyright-om
Ovime putem zahvaljujem Korneliju koji je teglio fotoaparat i opremu sa sobom.
Iako sam bio mjesec dana na godišnjem, uspio sam uloviti samo 4 dana sa Kornelijom na moru. Budući da nam je oduvijek bio san otići nekud gdje možemo iskoristit bajkove, nakon razmišljanja i pomoći sa stranice www.takeadventure.com (ova stranica ima brdo informacija o svim bike turama unutar Hrvatske, pravo malo blago za ljude poput mene), odluka je pala na Velebit
Sve spremno za ukrcavanje u auto.
Prije svega samo da napomenem da čim duže vani radim tim mi se Hrvatska više sviđa.
Prizori poput ovih se mogu mjeriti sa vrlo malim postotkom onog što sam do sada vidio u svijetu. Kako god država zeznuta ili ne, prekrasna je. Usput, one planine u pozadini smo osvojili.
Odlučili smo se za poći u Paklenicu. Odsjeli smo u Starigradu Paklenica. Nakon što smo bajkove utovarili u auto, krenuli smo ka put moru. Odmah kako smo stigli krenuli smo na prvu rutu. Naime nismo imali puno vremena i svaki dan je bio isplanirani do najsitnijih pojedinosti (iako kasnije ćete vidjeti da se sve izjalovi)
Put ka Velikom Rujnu.
Nakon što smo se oboružali sa puno puno vode, otprilike oko 5 litara krenuli smo prema vrhu brda. Ovaj put bi mogao opisati kao Danteov put kroz devet krugova pakla. Činjenica da smo krenuli u 2 popodne po najvećoj vrućini nije pomogla.
Svaki kilometar koji smo osvojili je bio pakleni. Tako užareno se nisam nikad na svijetu osjećao. Dok je Kornelije pokušavao biciklirati u brdo, ja sam gurao bajk (žalosna mu majka, ali ja sam bio brži). Iako se sada možda neki smiju, mi smo bili sve samo ne u formi, i nagib od 20% nije puno pomagao. Nekad je bilo i bajk teško gurati.
Ovo je snimano negdje na 3 kilometru gdje smo uspjeli uloviti dva kvadrata hlada od nekog borića. Moram ipak priznati da kako smo išli sve više i više, tako nam je sve bolje i bolje išlo. Budući da smo skužili da nam se sad ne isplati vratit, upregnuli smo se kao mazge.
Sad vidite koliko je ovo već visoko. Ovaj dio uspona je bio skroz po cesti bez i trunčice hlada. Ovaj dio je bio najnaporniji i sa najvećim nagibom. Iako ovo izgleda kao vrh, ovo je tek polovica puta. Da smo samo znali da nas još čeka najgori dio.
A sada mala pauza koju smo iskoristili za poziranje. Ja sam btw jako ponosan na ove slike:
Ako netko spomene Photoshop, ubijem ga. Ubijali smo se kao konji da napravimo ove slike, riskirajući sve od sunčanice, lomljenja kosti, fotoaparata i ugriza poskoka.
Nakon ovog dijela i još malo uspona po cesti došao je NAJGORI dio puta. Ako pogledate onu visinsku mapu vidjeti ćete dio u crvenom. Pročitajte. Mi nismo, budale, (inaće piše "Carry bike").Desilo se da smo nosili kilometar (po usponu zbog kojeg smo nekad bili i na sve četri ) bicikle na vrh. Samo da napomenem da uz bicikle i vodu i sve ostalo imali smo garant preko 20 kg na leđima. Na 3/4 ovog dijela usponoa nas je počela loviti lagana panika jer se počeo spuštati mrak (a tada zmije idu u lov). Prema kraju ja sam već mislio da sam umro i otišao u pakao. Ramena su mi već bila plava od nošenja. Kornelije se borio sa upalama mišića. Nažalost iz ovog dijela nismo puno slikali želeći da stignemo čim prije na vrh.
Evo ipak jedne slike:
Međutim kad smo došli na vrh. Ravnica obojana u zlatnu boju zalazećeg sunca. Tako lijepi prizor nisam već jako dugo vidio. Odmah sam pomislio kako sam došao u poljane Eden-a. Naravno nakon onih svih muka, nije ni previše čudno.
Nažalost ovo je tek bila 3/4 kompletne staze. Međutim zbog mraka morali smo se spustit natrag dolje. Budući da je do tog dijela probijena makadam cesta spustili smo se po njoj jer ići dolje po onome dijelu bi bilo samoubojstvo. Dok sam se ja izguštao kao nikad u životu vozeći se po makadamu dolje, ovdje da pohvalim bajk koji se izvrsno ponašao u bilo kakvim situacijama, konačno sam ga iskoristio za ono za što je namijenjen Kornelije se molio na ovome dijelu za svoj život budući da ima tanje gume od mene. Međutim na cestovnom dijelu se skoro rasplakao od sreće. On se spuštao otprilike 60 na sat garant. Ja sam moram malo sporije. Kad smo se spuštali bili smo atrakcija kod turista koji su bili na nižim dijelovima. Jurili smo kao da san sami vragovi gone.
Da sumiramo :
6 sati uspona, pola sata spusta. I isplatila se svaka sekunda tih 30 min.
Sve u svemu ovo je samo prvi dan, ostali dani u drugom postu, isto tako zanimljivi i puni fotografija, pa navratite.
Jedna za kraj.
P.S.
Pozdrav iz Čakovca. Sutra odoh opet u Rusiju.
09.09.2008. u 11:12 sati | 10 Komentara | Print | Link | Na vrh
